BANJALUKA – Knjiga “Azbuki” Dragana Kesića, iznad čijeg naslova stoji brojka 18+, azbučnim redom donosi 30 erotskih priča i njeno drugo izdanje objavila je “Akademska misao” iz Beograda, koja bi uskoro trebalo da organizuje i promociju ovog, po mnogo čemu neobičnog, djela u Banjaluci.
BANJALUKA – Knjiga “Azbuki” Dragana Kesića, iznad čijeg naslova stoji brojka 18+, azbučnim redom donosi 30 erotskih priča i njeno drugo izdanje objavila je “Akademska misao” iz Beograda, koja bi uskoro trebalo da organizuje i promociju ovog, po mnogo čemu neobičnog, djela u Banjaluci.
To, međutim, neće biti prva prezentacija Kesićevog erotskog štiva u njegovom rodnom gradu. U nekadašnjem klubu “Aragosta”, sad već daleke 1998. godine, kako pisac počinje priču za “Nezavisne”, Nenad Zubović, pokojni glumac Narodnog pozorišta Republike Srpske, čak tri puta u toku večeri pročitao je knjigu od korica do korica. Promocija, tog prvog izdanja, trajala je od devet uveče do četiri ujutru, skoro pola tiraža je rasprodato iste noći, a cijeli je otišao za svega deset dana. Od tada do danas knjiga “Az buki” čekala je i dočekala novo pojavljivanje.
Inače, Dragan Kesić je IT inženjer i vjerovatno jedini magistar afričke književnosti u gradu na Vrbasu koji u svom opusu dosad ima dvije objavljene knjige, ali i mnoštvo priča rasutih u savremenim i časopisima bivše Jugoslavije.
Knjige “Bjelouška u vreći” i “Az buki” objavio je u poratnim godinama, a pisanjem se bavi od sredine osamdesetih godina prošlog vijeka.
“Počeo sam da pišem 1984. ili 1985. godine i nekoliko godina objavljivao isključivo humoreske. Imao sam kolumnu u ‘Glasu’ i u ‘Ježu’ i negdje 1986. ili 1987. dobio ‘Ježevu’ nagradu za najbolju humoresku godine, što je tada bila velika nagrada. Poslije toga slijede ozbiljnije priče i druge nagrade, što je kao u slučaju humoreski bilo perspektivno i lijepo, ali slabo plaćeno”, priča Kesić otkrivajući kako je prešao na erotske teme. Krajem osamdesetih, otkriva nam on, izlazio je časopis “Erotika”, koji je članke izuzetno dobro plaćao, tako da je Kesić u istom objavljivao pod pseudonimom i u to vrijeme veoma dobro živio od pisanja. To je trajalo do početka rata, kada se uglavnom i završilo Kesićevo interesovanje za erotske teme. Međutim, uslijediće jedna kafanska noć kada će se Kesić u pivo opkladiti sa prijateljem da je moguće napisati priču čije sve riječi počinju istim početnim slovom.
“Sutra ujutru kada sam se probudio sjetio sam se opklade, sjeo, razmislio i napisao priču na slovo ‘k’. Uveče smo se našli, donio sam priču na slovo ‘k’, bila je čitava stranica i naravno dobio sam pivo. Od tada su opet prošle godine i kada sam sređivao stan, nađem taj papir i ponovo pročitam priču. Ismijem se sam sebi i tada mi padne na pamet da probam i ostala slova”, kaže Kesić, dodajući da je ostatak knjige koji je trebalo da sadrži priče na još 29 slova napisao za svega četiri dana. Osnovne odlike ovih priča pored erotike jesu asonanca i aliteracija, odnosno ponavljanje samoglasnika i suglasnika u svim mogućim riječima bez gubljenja smisla i poente zarad stila. Možda baš zbog toga Maja Bugarski zapisaće da knjiga “Az buki” za istoriju srpske književnosti predstavlja prvu pojavu civilizacije u pornografiji, a Aleksandar M. Petrović da ona označava ulazak u društva koja su umjela da odnjeguju svoje Ovidije, Apolinere i Bukovske.
Nasuprot interesovanju za erotske i humoreskne teme kojima se bavio u mlađim danima, Kesić ima poseban odnos i prema istorijskim i matematičkim sagama, stoga njegove članke od 2005. naovamo možemo redovno da čitamo i u “Politikinom Zabavniku”. Posebno su zanimljivi oni koji se odnose na afričku kulturu i Nigeriju, gdje je zbog posla boravio od 2007. do 2010. godine. Tu će na univerzitetu u Ibadanu ovaj pisac postati i magistar afričke književnosti.
“Svake godine putujem u Nigeriju i jako sam vezan poslom za tu zemlju, čak sam neke Nigerijce doveo u Banjaluku, da bi oni ovdje otvorili firmu. Dakle, već 11 godina sam vezan za Nigeriju što životom, što boravkom tamo. To je ogromna zemlja od 200 miliona stanovnika i ima mnogo univerziteta, a najveći i najčuveniji su u Lagosu i Ibadanu. Ono što su Kembridž i Oksford za Evropu, to su ova dva univerziteta za zapadnu Afriku”, navodi Kesić govoreći kako je sa jednim prijateljem iz Švedske upisao, završio i magistrirao na univerzitetu u Ibadanu, a profesor mu je bio čak i jedan nobelovac. Međutim, kako tvrdi, nije mu bilo teško.
“Nažalost, afrička književnost je jako mala, kako zbog jezičkih problema jer svako pleme govori drugim jezikom koji nije razumljiv za ostale, tako i zbog puno nepismenih ljudi koji su u veoma velikom broju u Nigeriji. Ipak, oni imaju jako dobre priče i legende iz domena usmene književnosti”, riječi su Dragana Kesića, kojem je u planu i objavljivanje putopisa iz Nigerije. Putopis koji je odavno počeo da piše u formi priča, uvjeren je ovaj pisac, nakon što ugleda svjetlo dana donijeće mnoge interesantne stvari i nešto sasvim drugačije od onog što mi trenutno znamo o Nigeriji. Pored putopisa, Kesiću je u planu i objavljivanje drugog izdanja prve knjige, te romana koji je završen i čija je radnja smještena u Trebinje i Banjaluku, a koji, kako nam na kašičicu i kroz osmijeh nagovještava, govori o tome kako, recimo, jedna djevojka pokušava da dođe do boljeg života.
